Novomedijski žanrovi i njihova recepcija

Autorica: Katarina Peović Vuković

Novi mediji razvijaju specifičan tip pismenosti koji uključuje poznavanje digitalno-mrežnih žanrova i šire digitalno-mrežne paradigme. Od sredine 90-tih godina novomedijski žanrovi naseljavaju područje literarnog, vizualnog i komunikacijskog, redefinirajući tradicionalne medije koji prolaze proces remedijacije (D. Bolter/R. Grusin) i kulturalnog transkodiranja (L. Manovich). Digitalno, ali i mrežno "ostavljaju svoj trag" na kulturalnim artefaktima, društvenim zajednicama, arhitekturi medija, itd. Umjesto često korištenog "multimedijskog" koncepta koji inzistira na kombinaciji različitih medija (tekst, slika, zvuk), istraživanje želi promatrati redefiniciju dublje strukture medija. Potrebno je iščitati posljedice dvaju susljednih i povezanih procesa: digitalizacije kao procesa opće devalvacije materijalnosti i umrežavanja kao distributivnog procesa na Mreži.

Digitalno-umreženi žanrovi (poput bloga, e-maila, društvenih mreža, kompjutorskih igara i dr.) su redefinirali suvremenu pismenost, društvenost i kulturu u cjelini, ali i tradicionalna polja kulture koja su se našla u novom kontekstu. Pojava novih komunikacijskih praksi utjecala je i na umjetnost koja od '90-tih intenzivno istražuje polje novih medija djelomično ga i oblikujući. Istodobno, u doba tranzicije, nacionalni se identitet definirao na tragu novomedijskih praksi koje ga određuju i onda kada kolektivna svijest ne pristaje na ovaj tip digitalno-mrežne tranzicije. U svakom slučaju, "virtualni prostor" manje će govoriti o vlastitoj prirodi koju (djelomično intuitivno) kolektivno usvajamo od devedesetih godina na ovamo, a više o tradicionalnim ideologemima kojima Mreža i digitalno pružaju novi kontekst.

Dematerijalizacija i distributivnost biti će osnove za analizu novomedijskih žanrova, ali i njihove recepcije obilježene različitim ideologizacijama tehno-determinističkog diskursa. Domaćim medijima, ali i stručnom javnošću, vlada eshatološki diskurs kraja, smrti Kulture (knjige, linearne pismenosti, pismenosti općenito, itd.) koja gubi bitku s popularnim: spektaklom vizualnog (kompjutorskim igrama, virtualnim svjetovima), nelinearnim i asocijativnim mišljenjem (kulturom surfanja mrežnim stranicama i prebacivanja kanala), nestandardnim jezikom (SMS rječnikom), površnom društvenošću (Facebook poznanstva), itd.

S druge strane, pojavljuju se i tehnooptimističke krilatice o društvu znanja, informatizaciji kulture kao tranziciji pasivnih u participatorne "interaktivne" medije. U jednom i u drugom slučaju riječ je o slici tehno-budućnosti kojoj se trebamo prilagoditi ili ćemo biti "pregaženi kotačima povijesti". Iako se radi o dijametralno različitim pristupima ideji tehnološkog, i jedna i druga proizlaze iz tehnodeterminističkog načina promišljanja Tehnologije. Diskurs smrti starih medija i kulture, kao i diskurs interaktivnosti i participativnosti počivaju na ideji kako je tehnologija autonoman i djelatan čimbenik društvene promjene neovisan od kulture, ekonomije, političkih i korporativnih odluka, navika korisnika, utjecaja ranijih medija, itd. Ukoliko želimo razvijati političku teoriju novih medija, koja bi detektirala probleme i potencijale suvremenog stanja tehnokracije, potrebno je prevladati tehnodeterministička pojednostavljenja.

Istraživački sinopsisi

Marina Kožul/Mirna Belina
Tehnike animacije kao novi medij

Mirela Ramljak Purgar
Digitalna fotografija kao novi medij

Tomislav Medak/Nenad Romić
Desnica i taktički mediji

Ivica Mitrović
Dizajn i novi mediji – hrvatski kontekst

Katarina Peović Vuković
Novomedijski žanrovi i njihova recepcija

Klaudio Štefančić
Novi mediji, stare kulturne forme

Aleksandra Uzelac
Kultura u digitalnom prostoru – od informacije do komunikacije

Saša Vojković
Mediji i globalizacija: "postmodernizacija" filma i televizije

Vesna Vuković
Autor kao proizvođač u post-socijalističkom vremenu

Ognjen Strpić
Tipkaj i šuti. Hrvatski jezik na Internetu