Mediji i globalizacija: »postmodernizacija« filma i televizije

Autor: Saša Vojković

Globalizacija podrazumijeva istovremenost u komunikaciji što također znači da je sve snažnija veza između filma i drugih medija. U tom smislu, novi mediji također određuju modus kulturalnog izraza; dok je klasična teorija filma propitivala odnos između filma i drugih umjetnosti, danas je važan odnos s novim medijima. Razvoj vizualnih tehnologija, dakle, neminovno se odrazio i u filmskom mediju. Dok je film osnovni poligon za reprezentaciju "svjetova", danas postoji multimedijska kultura koja proširuje to iskustvo. U stvaran prostor upliću se filmske realnosti, a fizički i spektakularni prostori se preklapaju. Kad je riječ o igranim filmovima, osnovno pitanje koje se nameće je na koji način razvoj medijskih tehnologija utječe na filmsko pripovijedanje i pitanja subjektivnosti i identiteta?

David Rodowick upozorava da brzi razvoj novih medija povlači ozbiljno pitanje za filmske studije. On ide tako daleko da opisuje film kao "nevjerojatan medij koji se smanjuje/ulazi u sebe" (the incredible shrinking medium). Relevantne su diskusije Waltera Benjamina i Paula Virilia koji sagledavaju povijesni učinak novih tehnologija u smislu progresivnog smanjivanja i napokon potpunog eliminiranja nečeg što obojica teoretičara uzimaju kao osnovni uvjet ljudske percepcije – prostornu distancu između subjekta koji gleda i objekta koji se gleda. Kulturalni analist Ackbar Abbas poziva se tako na Viriliov argument o odnosu između nestajanja i brzine; vrsta brzine koja se pojavljuje u vrijeme elektronske tehnologije, medijatizacije stvarnosti i prostornih iskrivljenja koja nastaju zbog ovakve brzine. Nešto se događa s našim iskustvom prostora. Prostor postaje raznolik i prezasićen znakovima i slikama, a u isto vrijeme postaje sve apstraktniji i neuhvatljiviji. Jedno od ključnih pitanja koje se u ovom kontekstu neminovno nameće pitanje je subjektivnosti u "prostoru nestajanja" što je usko povezano s načinima na koje se (posebno u filmskim tekstovima) tematizira transformiranje identiteta.

Prema Virilu, brzina u prvom redu služi za gledanje. Stroj za gledanje je stroj za brzinu koji potkopava tradicionalne pojmove koji se odnose na ono što je vidljivo i što nije vidljivo. Iz toga slijedi proizvodnja viđenog bez gledanja koja je, kako Virilio tvrdi, samo reprodukcija intenzivnog sljepila koje će postati posljednji oblik industrijalizacije. "Danas je nemoguće govoriti o razvoju audiovizualnog a da se ne govori o razvoju virtualnih slika i njihovog utjecaja na ljudsko ponašanje, ili da se govori o industrijalizaciji gledanja/pogleda i rastu tržišta sintetičke percepcije i svim etičkim pitanjima koja su u to uključena." Ako brzina nije fenomen nego odnos između fenomena, pitanje koje se postavlja u vezi distance u promatranju fenomena svodi se na moć percepcije. Iz tog razloga percipiramo stvarnost u smislu intenziteta, to jest brzine, radije nego u odnosu na svjetlo i tamu, odraz, ili neke druge, danas zastarjele kategorije. Nameće se kinematička energija kao energija slike. Relevantna je i rasprava Manuela Castellsa, koji tvrdi da povijesna specifičnost novih sustava komunikacije nije uvođenje virtualne realnosti, već konstruiranje realne virtualnosti. Novi sustav komunikacije osnovan na digitalnom umrežavanju različitih medijskih modusa komunikacije uključuje sve kulturalne izraze. Kultura se, dakle, medijatizira kroz komunikaciju; povijesno proizvedeni sustavi vjerovanja i kodova sve se brže transformiraju pojačani djelovanjem novih tehnoloških sustava.

Ono što nas zanima u vezi navedenih rasprava upravo je utjecaj novih medija na film; očito je da digitalna tehnologija u prvom redu utječe na reprezentaciju/prikazivanje stvarnosti, a da je ta medijatizirana stvarnost prikazana u filmovima. Globalizacija se povezuje s "postmodernizacijom" što utječe na vizualni stil filmova. U filmskim tekstovima otvara se nova linija komunikacije koja potvrđuje nužnost intersubjektivnog uključivanja, kao i važnost interkulturalne i transnacionalne pismenosti. Sve je veći broj filmova koji generiraju nove diskurzivne i analitičke prostore koji se moraju uzeti u obzir. Osvjetovljenje medijske pismenosti usko je povezano s cirkuliranjem i pomicanjem izvorišta identiteta, subjektivnosti ili stila koje uvjetuje razvoj komunikacijskih mreža i novih tehnologija, posebno novih medija. U ovom kontekstu dodatno će se razmotriti pitanje globalnih televizijskih programa u lokalnom kontekstu.

Uzeti će se u obzir i činjenica da je sto godina nakon rođenja filma, filmski način gledanja na svijet, strukturiranje vremena, pričanja priče, povezivanja jednog iskustva s drugim, postao osnovni način na koji korisnici novih medija dolaze u dodir sa svim kulturalnim informacijama. Kao što tvrdi Lev Manovich, Gutenbergova galaksija transformirala se u Lumierovu, filmsku, galaksiju a filmski medij postao je najkompleksniji kulturalni interfejs.

Istraživački sinopsisi

Marina Kožul/Mirna Belina
Tehnike animacije kao novi medij

Mirela Ramljak Purgar
Digitalna fotografija kao novi medij

Tomislav Medak/Nenad Romić
Desnica i taktički mediji

Ivica Mitrović
Dizajn i novi mediji – hrvatski kontekst

Katarina Peović Vuković
Novomedijski žanrovi i njihova recepcija

Klaudio Štefančić
Novi mediji, stare kulturne forme

Aleksandra Uzelac
Kultura u digitalnom prostoru – od informacije do komunikacije

Saša Vojković
Mediji i globalizacija: "postmodernizacija" filma i televizije

Vesna Vuković
Autor kao proizvođač u post-socijalističkom vremenu

Ognjen Strpić
Tipkaj i šuti. Hrvatski jezik na Internetu