Post-slikovno stanje: o statusu vizualnog u digitalno doba

U aristotelovskoj tradiciji slika je promatrana kao nalikovina ili imitacija prirodnog svijeta što egzistira izvan slike. Prema tome, klasična umjetnost nastojala je što više približiti se prirodi kako bi bila u stanju oponašati svijet nalikujući mu. Venera Milska, Rafelova Sikstinska Madona ili Ingresova Grande Odalisque mogu s punim pravom smatrati da su dosegle najveću moguću slikovnu sličnost onome što je u njihovo vrijeme bilo smatrano prirodnim i stvarnim. Međutim, dok je umjetnički koncept mimezisa tijekom stoljeća dijelio sudbinu mimetičkih slika i skulptura, koncept slike razvijao se u potpuno drugačijem smjeru. Ontološki zaokret u našem razumijevanju slika jednako je uvjetovan razvojem umjetnosti kao i razvojem tehnologija vizualizacije, tj. tehnologijama remedijacije. Kako bismo razumjeli promijenjeni status slike u digitalno doba, nužno je da ponovo dovedemo u vezu mimezis i umjetničku praksu. U izlaganju ću nastojati objasniti da visoko-modernistička, nemimetička, apstraktna (i konceptualna) umjetnost zahtijeva ponovno promišljanje u odnosu na njen podrazumijevani ne-reprezentacijski ili nereferentni slikovni status. Ovo je potrebno učiniti zbog nezaustavljive revolucije u proizvodnji digitalnih slika koje omogućuju mimetičkim (istinolikim) slikama da se pretvore u super-transparentne vizualne fenomene čija je vjernost ishodišnom realitetu “stvarnija od stvarne”. Moja će teza biti da je radikalnu distinkciju između slika i stvarnosti, tj. između remedijatiziranih slika i digitalne simultanosti, moguće ostvariti samo ako budemo u stanju zadržati razliku između slikovne vizualnosti na jednoj strani i virtualne vizualnosti na drugoj – drugim riječima, ako uočimo fenomen koji nazivam post-slikovno stanje.