cvs_centar za vizualne studije    www.vizualni-studiji.com
 

Skupovi: Slika i anti-slika. Julije Knifer i problem reprezentacije

Nataša Lah, Sveučilište u Rijeci

Očevidni identitet slikeSupremacija i morfé kod Julija Knifera

U radu o meandrima i meandriranju Julija Knifera bavit ću se primjenom pojmova “slika” i “identitet slike” u teorijskom razmatranju navedena djela. Usmjerit ću se na obrazloženje stajališta po kojem pojmovi “anti-slika” i “slika bez identiteta” nisu više održivi kad govorimo o Kniferovu djelu, uzevši u obzir da je u povijesnom kontekstu slikareva govora o vlastitom djelu (šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća) još uvijek bilo razložno rabiti ih. Sliku u navedenom kontekstu razumijem kao očevidno polje reprezentacije, a identitet kao naročito prepoznatljiva svojstva vizualne uprizorivosti onoga što se reprezentira. Afirmirajući očevidna svojstva nepromjenjivosti i nezaustavljivosti tijeka i materijalnosti meandara, distancirajući se pritom od ograničenja na prikazivačke aspekte djela i moguće meta-narative, predmetnu identifikaciju temeljit ću na oblikovnosti (formi) meandara i meandriranja, isključujući bilo kakav priziv na njihovu semantičku istoznačnost ili funkcionalno-uporabne identifikacije. Tako shvaćena predmetna identifikacija slike i njezina identiteta izvlači nas iz relativne simbolizacije i odvodi načelnoj supremaciji, po čemu je očita likovna srodnost Maljevičeva i Kniferova stvaralaštva (barem u segmentu). Kontrahirajući monumentalnu beznačajnost jedne ornamentalne izvedenice, čineći to u kontinuitetu, godinama i bezrezervno joj se predavši, Knifer postiže najviši mogući stupanj autorske subjektivnosti u kontekstu ljudskog, društvenog i povijesnog života kojem je očevidnost ograničena, a smislenost nedohvatljiva. Razmišljanje o Kniferovim meandrima i meandriranju temeljim na opravdanoj sumnji u slikarevu težnju prema materijalizaciji metafizičkih postulata slike (èidološki prstup), kao što mi se čini neprihvatljivim meandriranje razumjeti kao ikonoklastičku bezizlaznost iz okvira ideoplastičke dogme (entelèhijski princip). Radi se o autentično autorskom reprezentiranju izlučene vidljive forme (morfé) i o dugotrajnom konceptualnom postupku njezina apstrahiranja iz svakog konteksta i od svake kontekstualizacije.