Antropotehnika i filozofski smijeh

Svakom društvu odgovara određeni tip stroja (Deleuze), a u suvremenom svijetu informacijski strojevi omogućuju nadzor i konstituiranje specifične nemoći i neslobode. Prefiks “bio” (grč. bios) u pravilu je nejaki korelativ od thanatos. U velikom prelasku s kulture knjige na kulturu mreže otvara se pitanje dovršenja humanizma u posthumanizmu, te kako misliti čovjeka nakon “kraja čovjeka”. Ovoj širokoj tematici približit ću se kroz analiziranje horizonta i problematike koja proishodi iz “slučaja Sloterdijk”.

Ogromna nervoza koju je izazvao tekst “Pravila za ljudski vrt” (kao odgovor na Heideggerovo “Pismo o humanizmu”) svjedoči o odbijanju istinskog čitanja/tumačenja (kako samog teksta, tako i našeg vremena), pri čemu se humanizam samorazumljivo uzima kao fundamentalizam naše kulture i politička religija globaliziranog zapadnjaka. Pored niza važnih teza koje je Sloterdijk istaknuo u razmatranju posthumanizma i antropotehnike, zanimljiva je konstatacija da se danas zapravo reproduciraju scene iz kasne antike. Naime, nasuprot tradiciji koja je govorila o svemogućem Tvorcu, postojao je i drugačiji pristup: stvaranju je bila imanentna pogreška, pa je uslijedio diskurs legitimnog poboljšanja čovjeka i svijeta. Kabalisti su prvi shvatili da bog nije humanist, nego informacijski tehnolog: ne piše tekstove, nego kodove.

Stoga, tko danas želi istinski stvarati mora dati smisao novom i drugačijem pisanju/mišljenju/življenju. Sloterdijkovo razumijevanje antropotehnike (i u djelu Moraš promijeniti življenje. O antropotehnici) upućuje na važnost tehnika sebstva, te daje prioritet prelaženju unutrašnjih putova, a da bi se održale vertikalne napetosti koje će davati novi smisao hipermodernoj kulturi kao kopirnog stroja koji jamči samoodržanje kompleksa konvencija.

Teorijskim izvorima navedenog približit ću se kroz Foucaultove teze (Riječi i stvari) o “smrti čovjeka” i filozofskom smijehu – kojeg upućuje onima što još misle i govore u “antropološkim predrasudama”. Pored Foucaultovog smijeha, Nietzscheov smijeh prati scenu na kojoj se događa Übergang i Untergang čovjeka. Nietzscheova sjena, pod kojom se još uvijek može pokušati misliti, može biti odlučujuća u orijentaciji oko pitanja: kako istinski biti, jesu li mogući novi početci i što je s neminovnostima nestajanja starih svjetova.