Ostatak dezartikulacije nekoliko života čovjeka

Produbljenija kritika biopolitike bi se možda trebala nadovezati i na ono što je Agamben označio kao “genealogijska istraživanja pojma života u našoj kulturi”. Foucaultova istraživanja razvoja moderne moći nad životom, njegova “genealogija biomoći” pretpostavljala je i umnožavanje posebnih genealogija. Ne iznenađuje da je istraživač koji je otkrio vitalni smisao nebrojnih pokolja suvremenog doba, pa čak i to da je “genocid san modernih ustrojstava moći”, kako to napominje Valerio Marchetti, “dugo promišljao o genocidu i bavio se njegovom genealogijom”. No, započne li se raditi na genealogiji pojma života, kako nas uvjerava Agamben, vidjet će se da ovaj temeljni pojam zapadnjačke kulture “nikada nije bio definiran kao takav” i to usprkos tome što je imao “presudnu strategijsku funkciju” u diskursima koji su stoljećima određivali društvenu i povijesnu stvarnost.

Pitanje o suštini života je odlagano ili zanemarivano pred “neprestanim podjelama i cezurama” koje su polje očitovanja života činile nepreglednim i neodređenim. Ako je sam Čovjek, njegova “unutarnja priroda”, odavno postao povlašteno mjesto traganja za takvom suštinom da bi cjelovitost i integritet njegovog bića, kao zalog takvom nastojanju, svagda iznova bili dovedeni u pitanje, onda bi možda napokon trebalo, kako to sugerira Agamben, učiniti suprotnu stvar: ustrajati pri nepomirljivim suprotnostima i dezartikuliranim elementima.

Važno je odsada dosljedno misliti, na primjer, ono neljudsko u čovjeku, animalno u humanom, i obratno, ili držati neizbrisivom razliku između nutritivnog, vegetativnog, animalnog i duhovnog života. Jedan od važnih putokaza je zacijelo životinja-“čovjek” u Nietzscheovoj genealogiji morala. Veliki izazov je, dakako, dezartikulirani ostatak moderne biopolitičke artikulacije moći: goli život u konclogoru.