Skupovi: Vizualni studiji danas – Moć slika
O umjetnosti performansa – ritual i/ili protest
Ovo nije moj svijet (Željko Jerman, 1976)
Laž (Boris Bućan, 1973)
Mene (plavo) ne(t)ko (bijelo) zajebava (crveno) (Zlatko Kutnjak, 1981)
I golubovi mira ponekad zaseru stvar (Zoran Štajdohar Zoff, Grč)
Kristine Stiles, slično kao i Paul Schimmel, odnosno i kao npr. Erika Fischer-Lichte zamjećuje da su 50-e i 60-e godine obilježene performativnim obratom, odnosno da umjetnici u Evropi, Japanu i SAD-u počinju koristiti vlastito tijelo kao materijal za vizualne umjetnosti, i navedeno K. Stiles kao i P. Schimmel promatra kao odgovor na egzistencijalnu prijetnju koju je nametnuo Holokaust kao i nuklearno doba. Tako su umjetnici ponudili tijelo kao formu i kao sadržaj estetike, i pritom su nastojali i angažirati promatrače direktnije u sâmu umjetnost. Na taj je način umjetnost performansa demonstrirala kontingenciju tijela. Djelomice se tu istina radilo i o nastavku izvedbene prakse rane avangarde (avangardnih pokreta), međutim dok je format/praksa performansa u avangardi bila marginalna aktivnost, kako nadalje zamjećuje Stiles, u drugoj polovici stoljeća postao je nezavisan medij vizualnih umjetnosti.
Ipak, u retrospektivnom određenju pojam performans neki teoretičari/ke performansa proširuju njegovo značenje na avangardne performanse te prva teoretičarka i povjesničarka umjetnosti performansa RoseLee Goldberg ističe (za razliku od prethodno spomenute K. Stiles) kako je futuristički performans ustoličen kao zaseban medij 20-ih godina prošloga stoljeća. Tu svakako možemo podsjetiti i na sporadične domaće primjere – dadaističke ulične akcije zagrebačke trupe srednjoškolaca Traveleri 20-ih godina prošloga stoljeća, u okviru kojih su skidanjem šešira pozdravljali konje, a ne dakle kočijaše i gospodu u kolima, a koji se mogu uzeti kao začeci akcionizma u našemu avangardnom kontekstu. Upravo tu navedenu svakodnevnu gestu provokacije Marijan Susovski odredio je kao dadaističku. Nadalje, njihovu dadaističku, gimnazijsku predstavu I oni će doći (16. prosinca 1922, izvedenoj u gimnastičkoj dvorani/gombaoni Prve realne gimnazije u Zagrebu; današnji muzej Mimara, V. gimnazija) možemo iščitati kao kazališnu predstavu s elementima performansa, odnosno hepeninga, kako se to čini M. Susovskom, s obzirom na izvedbenu strategiju prodora realnoga, gdje je jedan subverzivan element tog prodora, među ostalim, činio i jedini ondašnji usamljeni zagrebački magarac. Tu su zatim i zenitističke večernje Marijana Mikca, koje je 1923. godine održavao u Sisku, Topuskom i Petrinji, kao i osječka Dadaistička matineja, koja je kao kolektivni nastup pjesničko-likovne skupine ostvarena estetskom provokacijom 20. kolovoza 1922. u kinu Royal. Riječ je, kako je to, među ostalim, istaknula Branka Brlenić-Vujić, o prvoj dadaističkoj manifestaciji u Hrvatskoj, koju je organizirao dadaistički predvodnik Dragan Aleksić, okupivši u Vinkovcima (gradu po mnogo čemu istaknutom u kronotopiji našega performansa) začudnu dadaističku psihotično-veselu družbu.
Nadalje RoseLee Goldberg retrospektivnu definiciju performansa širi na začetke umjetnosti, odnosno inicijaciju performansa pronalazi npr. u plemenskom ritualu, šamanskoj izvedbi izlječenja, srednjovjekovnoj pasionskoj drami i renesansnom, manirističkom i baroknom spektaklu. Zamjetno je da se njegovi začeci iznalaze ili u ritualu, recimo, u šamanskoj praksi, kao što to čini npr. Carolee Schneemann, ili pak u socijalnoj dimenziji protesta kao što se to čini Leslie Hill koja ga pronalazi u protestima sufražetkinja pod geslom prvog vala feminističkoga pokreta "Djela, a ne riječi" Emmeline Pankhurst i njezinih kćeri. Sufražetkinje su, kako to ističe npr. Diana Coole, svojim teatralnim, karnevalesknim aspektima aktivnosti anticipirale situacionističku uličnu politiku. No tek kada je Emily Wilding Davison 4. lipnja 1913. godine poginula na hipodromu (Epsom Derby) pod kopitima konja kralja Georgea V, njezina je izvedba protesta uznemirila javnost; po prvi se put (tom izvedbom smrti) ozbiljnije počelo razmišljati o ciljevima ženskoga pokreta.
Što se tiče navedene svojevrsne dijade između osobne mitologije/rituala i umjetnosti protesta, Marijan Susovski istaknuo je da je performans 70-ih godina u našoj umjetnosti podrazumijevao istup umjetnika "u prvom licu", kada je kao česta tema figuriralo razotkrivanje ili traženje vlastitoga identiteta usklopu društva, i pritom ističe kako je navedena umjetnička forma imala svoju najavu u statičnom obliku izložbom Prvi svjetski psihokibernetički superautoportret (25. travnja – 15. svibnja 1973, Galerija SC) Željka Borčića koja označuje "inverziju od socijalno angažiranih intervencionističkih akcija prema vlastitoj ličnosti i privatnom svijetu". Dakako možemo se spustiti (jedanaest godina ranije) kronološki do (intimne) akcije, (intimnog) fotoperformansa Pokazivanje časopisa Elle (Sljeme, performans, serija od šest fotografija, 1962) anarho-oca hrvatskoga performansa – Tomislava Gotovca (od 2005. god. – Antonio G. Lauer), koji je projekt Narančasti pas i druge priče (još bolje odstvarnosti) (koncept: Kontejner, redatelj: Mario Kovač) iz 2009. odredio kao prvi čin performansa, u smislu performansa koji eksplicitno tematizira umjetnikovo/umjetničino tijelo. Naime, Ješa Denegri navodi da je riječ o Gotovčevu prvom pokazivanju vlastitoga tijela, uporabi vlastitoga tijela u svrhe osobne ekspresije, te da ga možemo smatrati Gotovčevom pretečom performansa, performansom koji se tada nije tako nazivao. I nadalje kako bilježi Denegri: "(...) ubrzo nakon odslužena vojnog roka, gdje se, živeći okružen isključivo muškarcima, oslobodio mnogih frustracija povučena i stidljiva mladića, Gotovac odlučuje da se za ugodnoga izleta na Sljeme, u prijateljskom društvu usprkos hladnoći skine do gola. (...) Skinuo je naposljetku gornje dijelove odjeće i gol do pasa uzeo u ruke i počeo listati modni časopis Elle". Istom prilikom snimljeno je i nekoliko fotografija kako radosno polunag (nagoga torza) u snježnome krajoliku Medvednice udiše svjež planinski zrak (performans Udisanje zraka, serija od dvije fotografije).
Zamjetno je da je danas termin performans postao univerzalan za prezentacije uživo svih vrsta – od interaktivnih instalacija u muzejima do maštovito koncipiranih modnih događanja te DJ programa u klubovima (čime svoju knjigu o umjetnosti performansa i zaokružuje RoseLee Goldberg) ili kao što je Torcida 2009. godine izvela akciju Žuti Peristil protiv kerumizacije Splita, u okviru čega se promišljeno nadovezala na akciju Crveni Peristil iz 1968. godine, akciju Zeleni Peristil (Ante Kuštre) iz 1989. godine i akciju Crni Peristil (Igor Grubić) iz 1998. godine.
Danas, usprkos neoliberalnoj paradigmi samozadovoljne demokracije i usprkos vječnoj nam tranziciji posljednjih je nekoliko godina i u našoj regiji pojačan modus izvedbi protesta (npr. "slučaj Varšavska" kao višegodišnji "performans" od 2006/2007. godine udruge Pravo na grad i Zelene akcije zaključno do 7. travnja 2011. godine i antivladini prosvjedi iz 2011. godine, Torcida – Žuti Peristil i Ovce na Poljudu iz 2009. god., studentska blokada zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta proljeća 2009. godine) kao što je to bio slučaj s npr. političkim performansima šezdesetih godina prošloga stoljeća. Marvin Carlson zamjećuje kako povjesničari i teoretičari izvedbenih studija koji su bilježili ranu povijest performansa uglavnom nisu uzimali u obzir učestale i često teatralizirane ulične demonstracije iz 1960-ih jer se performans tada povezivao isključivo s umjetničkim aktivnostima.
I na samom rubu ovoga uvodnika: danas pojam performans u smislu umjetnosti performansa u medijskim natpisima prekriva sve rubne izvedbe (u tome smislu manje se u medijskom prostoru rabi riječ happening). Odnosno kao što to sjajno pokazuje Jon McKenzie u svojoj knjizi Izvedi ili snosi posljedice (Perform or Else: From Discipline to Performance, 2001) – sve je izvedba. A danas to je izvedba moći i perfidnoga straha s obzirom da smo svi (većina nas) novčani i kartični robovi banaka…
Ulomak iz rukopisa knjige Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas Suzane Marjanić (Bijeli val, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2013)