Skupovi: Suvremeni film i njegove teorije: od narativnosti događaja do vizualizacije života
Marijan Krivak
Postoji li danas aura u filmu kao umjetničkoj formi?
Izlaganje propituje održivost temeljne Benjaminove teze o nestanku aure iz djela suvremene umjetnosti pod utjecajem tehničke/tehnološke reprodukcije. APARAT (ili dispozitiv) – kako će ga tematizirati ponajprije Foucault, a zatim i Agamben – uključen u fotografiji, zadaje “posljednji, smrtni udarac odnosu između sadašnjosti i vječnosti” (Grlić). Kakva je, ipak, mogućnost zadržavanja auratske dimenzije umjetničkog djela, i to u najizraženije post-auratskoj, “post-estetskoj” umjetnosti suvremenosti – u kinematografiji? I to s obzirom na to da film odstranjuje svaku vrstu separacije, nemogućnosti spoznavanja. To jest, film nas lišava bilo kakve vrsti estetičkog “samozadovoljavanja” i umjetničkih impulsa “sebesatisfakcije” koji nisu dijelom naše svakodnevice. Na primjeru dvaju hrvatskih filmova iznosi se teza o mogućoj opstojnosti aure i u suvremenim, digitalno generiranim uvjetima recepcije. Dakle, auratizacija je vezana iz osebujnu političku poSVEĆENost nacionalnom. Auratizacija je i, najčešće, prisutna u vezi s Benjaminovom tezom o “estetizaciji politike”. Ona, pak, povijesno detektira suvremenu izloženost onome što njemački autor židovskog porijekla vidi glavnom opasnošću egzistenciji – fašizmu/fašizaciji. Deleuze i Guattari predložili su filozofijsku zadaću dostizanja jednog stupnja “ne-fašističke egzistencije”. Povezanost između kapitalizma i shizofrenije treba se razriješiti putem novog načina definiranja i aktivnosti filozofije sàme. Nije li to također bila i namjera Waltera Benjamina u zaključnim riječima njegova eseja o AURI?