Knifer i glazbaOd Stravinskog do minimalizma

Kada bi se Kniferovi meandri provukli kroz kakav fonogram, vjerojatno bi rezultat bio pravilan, kontinuirani puls. Puls je jedan od temelja minimalizma koji je estetika, stil ali i tehnika skladanja. Cilj minimalizma je ostvarivanje stazisa (ponekad se umjesto pulsa koristi nepokretan drone) ili postupne transformacije kroz ponavljanje malih glazbenih jedinica, fraza ili motiva. Stazis i ponavljanje istoga svode glazbu na jedan parametar – trajanje. Kada se ovlada trajanjem, ovladalo se vremenom.

Minimalizam se pojavio u američkoj glazbi početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, kada je u Zagrebu umjetnička grupa Gorgona počela proklamirati “odustajanje kao jedinstveni umjetnički čin”, redukciju izražajnih sredstava, kao i “dokidanje imperativa konačne produkcije djela” – ukratko, minimalizaciju. U stvaralaštvu Julija Knifera rezultat je bilo stvaranje anti-slike, crno-bijelih meandara, koje on smatra vrhuncem i krajem (“dalje se jednostavno ne može”). Knifer gotovo dotiče tabulu rasu, koju je – prema japanskoj filozofiji (“list papira nije prazan dok se ne napiše prvi znak”) – zapadnoj kulturi 1952. godine ponudio John Cage.

Jedno od ishodišta minimalizma stvaralaštvo je Igora Stravinskog. Philip Glass je pisao o “ideji guranja ritmova preko taktnih crta... Ritmička struktura glazbe postala je fluidna i na određeni način spontana.” Stravinskijeve “primitivne” ritmove koji glazbeni puls tjeraju mimo dobe zamijetio je i Knifer, koji kao uzor navodi upravo Igora Stravinskog, posebice njegovu ritmiku. Je li slučajnost da upravo tada – početkom šezdesetih, kada Stravinski, nakon “ruske” i “neoklasicističke”, ulazi u serijalnu fazu – Knifer uzima ornament starih kultura kao ključ, dok predstavnici glazbenog minimalizma, oslanjajući se na indijsku glazbu, afričko bubnjanje, budizam i zvuk indonezijskog gamelana, svode glazbu na jedan jedini parametar? Uzimajući glazbu Igora Stravinskog kao ishodište, istražit ću “glazbenost” meandra – njegove glazbene uzore, njegovu “zvučnost” u duhu vremena u kojemu je nastao (šezdesete) i njegovo slikanje u glazbama Kniferove budućnosti, a naše sadašnjosti.