Anti-slika i anti-filmJulije Knifer i Mihovil Pansini o slobodi u umjetnosti

Izlaganje pokušava dovesti u vezu neke od umjetničkih fenomena karakterističnih za (post)avangardnu umjetnost u Hrvatskoj 60-ih godina prošlog stoljeća. Proklamacijama i umjetničkim strategijama, tako, postaju bliski slikar Julije Knifer i filmski stvaratelj Mihovil Pansini. Prvi je za svoje meandre često isticao da ostvaruju težnju prema jednostavnosti i usmjeruju se prema monotonom ritmu, tj. reduciranju svih izražajnih sredstava na crnu i bijelu boju, te na vertikalne i horizontalne linije. Zato Knifer to svoje “slikarstvo”, predodređeno shvaćanjem apsurda kao slobode, naziva anti-slikom. Njegova se takova “slika” usmjeruje tek na činjenicu vizualnosti sàme. Pansini, pak, teži radikalizaciji vizualne forme i napuštanju klasično poimanog filmskog jezika. On svoju strategiju posebice razvija u djelu naziva K-3, ili Čisto nebo bez oblaka. Tim ostvarenjem, kao i cjelokupnim teorijsko-artističkim pregnućem vezanim uz festival GEFF, Pansini je ovdašnji začetnik struje anti-filma. Najradikalniji izraz toga je Kariokineza, odnosno paljenje filmske trake. Obojica autora nastoje, međutim, svojim anti-stavom prema konvenciji, afirmirati umjetnost sàmu. Umjetnost kao sloboda istraživalačkog eksperimenta, metoda je i postupak kako “slikara” Knifera tako i “filmaša” Pansinija. Zastupnici anti-slike i anti-filma pretvaraju se u navlastite pro Ars osobnosti.