Od Kompozicije do MeandraJulije Knifer i teorija umjetnosti Wilhelma Worringera

Naziv meandar za Kniferove apstraktne akromne (ili bikromne) kompozicije dao je Igor Zidić u časopisu Razlog 1961. U tom tekstu on ističe nematerijalnost, nestvarnost i apsolutnu apstraktnost kao posebnosti Kniferovog djela, kao i slikarevu težnju za ritmom navodeći da je “meandar mjera jednog koraka”. Do tada je Knifer platna nazivao jednostavno kompozicije, a njegovi kolege umjetnici u šali su ih nazivali radijatori. Ime meandar sa sobom nosi i brojna značenja. Riječ je prvenstveno o antičkom ornamentu, poznatom još iz geometrijskog razdoblja grčke umjetnosti, oko 10. stoljeća p.n.e. O njemu je pisao i Wilhelm Worringer u seminalnom djelu teorije umjetnosti 20. stoljeća Apstrakcija i uživljavanje (1908.) kao o liniji koja, unatoč svojoj inherentnoj nereprezentativnosti, u sebi sadrži mogućnost uživljavanja naglašenim ritmom i pokretom. Kniferovo djelo i njegovo tumačenje prenijeli su dio antičke ornamentike u dvadeseto stoljeće. Kako je i sam Knifer zapisao, osnova njegovog stvaralaštva bili su monotonija i ritam, odnosno: “Najjednostavniji i najizraženiji ritam je, zapravo, monotonija”. Taj ritam, koji se nužno mora naglašavati kada je riječ o meandričnoj formi, ponovno Kniferovim riječima, “čija funkcija nije ni filozofska, ni pikturalna, a još manje je dekorativna”, može se promatrati kao esencija ornamenta. Čista forma nekog ornamenta ovdje je uzdignuta na razinu motiva slike (preobražena u čistu umjetnost iz one primijenjene). Takva transgresija otvara mogućnosti čitanja jednoga putem drugoga (ornamenta putem umjetnosti i obrnuto) i u tom smislu možemo se pozvati na Worringera i njegova razmišljanja o umjetnosti kao stalnom utjelovljenju istih principa konstrukcije i promišljanja nekog djela. Ovo izlaganje će pokušati usustaviti Knifera u drevne tokove likovne umjetnosti i ukazati na moguće poveznice njegova opusa s linijom modernizma koja se poziva na prastare tradicije.