cvs_centar za vizualne studije    www.vizualni-studiji.com
 

Skupovi: Slika i anti-slika. Julije Knifer i problem reprezentacije

Aleksandar Mijatović, Sveučilište u Rijeci

Realizam bez stvarnosti Linija i granica u Meandrima Julija Knifera

Do sada je veza redukcije i dovođenja elemenata slike do njihove krajnjosti u Meandrima Julija Knifera pronicavo tumačena i detaljno analizirana u povijesti umjetnosti i vizualnim studijima (J. Denegri, V. Horvat Pintarić, Z. Maković, K. Purgar, I. Zidić). Slikarski postupak koji, Kniferovim riječima, kroz “eskalaciju jednoličnosti i monotonosti” vodi prema “nestajanju slike” sastoji se u zadržavanju čina/izvedbe u njihovoj potencijalnosti. Slika je suspendirana između referencijalnosti i autoreferencijalnosti, nestajući i kao znak i kao predmet, i kao forma i kao sadržaj. Meandri tako otvaraju mjesto bez prostora/prostor bez mjesta u kojem događaj i promjena postaju različite, ali nerazlučive kategorije.

U istraživanju će se pozornost posvetiti odnosu između problema mjesta, prostora i granica reprezentacije koji postavljaju Meandri i problematičnoga odnosa između granice (limes, Schranke) i ograničenja (terminus, Grenze) u Kantovoj kritičkoj filozofiji. Predstavljaju li Meandri granicu ili ograničenje reprezentacije? Istražuju li oni granicu ili ograničenje slike? Kada se prelazi iz režima slike u režim anti-slike? Može li slika predočiti granice reprezentacije samo pod cijenu da postane anti-slika ili ova potonja predstavlja ograničenje slike da napusti mehanizme reprezentacije? S druge strane, uvodeći i razvijajući sustav ograničenja u slikarskom postupku, Knifer istražuje granice reprezentacije.    

Predložit će se teza da ambivalencija Meandara između ograničenja i granice ima svoj korelat u raspravi između J. Derridaa i G. Agambena o naravi pregrade (la barriera) između označitelja i označenoga. U tom se smislu redukcionizam i minimalizam Meandara ne zadržava na lišavanju slike njezine figurativne dimenzije, već oni tvore neoznačivu vezu (synapsis) ili „nevidljivu artikulaciju“ (Agamben) između označitelja i označenoga, slike i predmeta.

Utoliko se Meandri ne usmjeravaju na neprikazivost/nepredočivost jer bi upravo tom antimimetičkom gestom ostali zatvoreni u mimetičkom krugu riječi/slike i predmeta. Oni, naprotiv, postaju sama forma prikazivanja. S Meandrima se otvaraju tri linije rasprave: o neprikazivom (postmoderna), o nespoznatljivom (anti-esencijalizam filozofije 20. stoljeća) i lišenosti predmeta (tradicija apstraktnoga slikarstva). Istraživanje će se koncentrirati na prva dva aspekta rasprave, razmatrajući pitanje kako Meandri ukidaju neprikazivo/nepredočivo/nespoznatljivo.