Raspored simpozija i sažeci izlaganja

Sveze tehnosfere i biosfere u onom što suvremena tehnoznanstvena istraživanja nazivaju umjetnim životom (artificial Life) i umjetnim umom (artificial intelligence) postaju imperativom vremena. U predavanjima koja pripadaju okružju onog što će sam Heidegger odrediti okretom (die Kehre) iz mišljenja ontologijske razlike spram bitkovno-povijesnog mišljenja događaja (Ereignis), a obuhvaćaju kraj 1930-ih i početak 1940-ih godina, nailazimo na tumačenje biti tehnike i preobrazbe onog tehničkog kao postava (Gestell) u silu, moć i vladavinu gibanja zapadnjačke povijesti. Heidegger, naime, pokazuje da se doba dovršenja novog vijeka sabire u bezuvjetnoj moći tehnike nad bićem i bitkom. Ali tehnika nije temelj ovoga povijesnog događaja. Ona prebiva u bestemeljnom. Civilizacija i kultura Zapada pojavljuju se nositeljima apsolutne moći tehnike. Kada čovjek sebe shvaća životinjom (animal rationale), tada je riječ o preobrazbi iskonskog razumijevanja stanja stvari. Iz redukcije bitka na ono što se naziva životom poravnavaju se sada sva druga bića. U tom poravnavanju dolazi do stvaranja ranga i hipostaziranja jednog na račun drugog. Svojstva bića koja zadobivaju prednost pred drugim svojstvima određena su stupnjevanjem unutar srednjovjekovne teologije od nižeg prema višem. Linearnost povijesti i hijerarhija bića tvore strukturu metafizičkog mišljenja. Bog je otuda nužno najviše biće. On je jedino biće koje ima svojstva savršenosti.

U odredbi čovjeka kao umne životinje još od Aristotela pokazuje se metafizički način shvaćanja čovjeka. Razlika između životinje i čovjeka postaje razlikom u stupnjevanju bića. Pritom jezik zauzima vrh komunikacijskog djelovana. No, ono što je u procesu koji opisuje Heidegger od presudne važnosti jest posljednja i sudbonosna promjena. Ona dijeli novovjekovni način mišljenja od izvornog grčkog. Riječ je o nastajanju estetike iz bezuvjetnog čina moći i vladavine tehnike nad bitkom i bićima. Estetika je rođena iz novovjekovne tehnike, kao što je izvorno umjetnost u sebi bila jedinstvo poiesis i techné. Događaj ulaska umjetnog života u svijet pripada biti metafizičkog načina razumijevanja svijeta. Odluka o konstrukciji stvari i predmeta umjetnosti već je uvijek odluka unutar jedinstvenog sklopa. U njemu umjetnost i tehnika proizvodno izvode (pro-ductio i per-formare) svijet iz ideje sklopivosti bića. Odluka potire iluziju slobodnog izbora. Uvijek je to epohalni čin događaja. A s njime nastaje i nestaje čitav svijet. Svijet kao okružje jezika postaje otuda doživljaj, a umjetnost kao otvorenost istine bitka od događaja otkrivenosti u prikrivanju poprima karakter privida. Doživljaj i privid temeljni su pojmovi novovjekovne estetike lijepog i uzvišenog, svijeta kao sna i bitka kao otvorenosti. No, budući da je bit tehnike za Heideggera u postavu (Gestell), očigledno je da se ono što pripada djelovanju čovjeka mora pojaviti iz temelja promijenjeno u odnosu na prethodno razumijevanje svijeta. “Doživljaj” svijeta kao djelatnosti subjekta i njegove moći imaginacije odgovara prividu umjetnosti. Nestanak istine u korist estetskih djela tehnosfere umjetnost dovodi do vlastita pregorijevanja. Na taj način umjetnost s onu stranu “umjetnosti” pripada medijalnosti događaja. Njezina bit leži u tehničkoj konstrukciji svijeta. Heidegger u opisu novovjekovne tehnike govori o pet pojmovnih sastavnica povijesnog gibanja. To su:

1. ono dinamičko što se odnosi na ozbiljenje snage;
2. ono totalno što pogađa načelo moći tako da ništa izvan toga okružja djelovanja više ne može imati svoju nevinost i ne može se smatrati “zbiljskim”;
3. ono imperijalno koje proizlazi iz zapovjednog karaktera moći i potire bilo kakvu mogućnost iznimke i slučaja u vlastitom okružju;
4. ono racionalno u kojem se prepoznaje računalni karakter mišljenja u zatvorenom sklopu snaga izvršenja;
5. ono planetarno što pokazuje da moć više nije samo totalna i usmjerena na jednu državu i jedan narod, nego svoje granice ima tek u granicama nastanjene zemaljske kugle poput atmosfere i stratosfere, što znači da se planet u cjelini odnosa i slika moći osvaja u prodoru i tako neutralizira moguće planetarne protivnike.

Izlaganje će nastojati otvoriti pitanje kako u novoj “digitalnoj ontologiji” još uopće misliti odnos tehno-znanosti i estetike, ako se već sama bit umjetnosti pojavljuje preoblikovana na taj način što postaje tehno-genetski konstruiranim projektom-programom novih svjetova čija se kontingentna “priroda” nalazi s onu stranu razlike čovjeka i Boga, čovjeka i bitka, čovjeka i neljudskoga?

Kroz izlaganje pokušat ću ispitati je li moguće uspostaviti održiv pojam slike koji bi obuhvaćao, na jednoj strani, klasični koncept slike kao (umjetničkog) tableaua – dakle, sve ono što u najširem smislu razumijemo kao reprezentaciju i slikovno posredovanu stvarnost – i, s druge strane, prikaze same stvarnosti kao medijski posredovanog vizualnog događaja koji nije reprezentacija ali zadržava neka tradicionalna obilježja tableaua, poput okvira, iluzije prostora ili referencije na poznate stvari i osobe. Polazim od pretpostavke da pojam slike – image, das Bild – više ne može na zadovoljavajući način obuhvatiti sve fenomene u okviru tehnološke i kulturalne konstrukcije vizualnog polja i da su suvremeni oblici prijenosa vizualnih informacija postali složeni “postsemiotički” i “postlingvistički” fenomeni koji ne mogu biti objašnjeni onime što W.J.T. Mitchell na tragu dekonstrukcije naziva “metafizikom slikovne prisutnosti”. Nadovezat ću se na uvide Clementa Greenberga, Gottfrieda Boehma, Martina Seela i Jean-Luca Nancyja koji na različite načine tvrde da slike prepoznajemo i da možemo biti svjesni njihovog postojanja samo ukoliko one posjeduju posebnu vrstu prisutnosti, tj. ako ih uočavamo kroz svojevrsni diskontinuitet (Nancy) ili razliku (Boehm). Pokušat ću argumentirati da radikalna prisutnost slika u suvremenoj kulturi ekrana, video-nadzora i slikovne simultanosti zapravo dovodi do njihove neprisutnosti tako što se gubi esencijalna drugost slike, jer vizualni aspekti slike tradicionalno prepoznavani kao fotografije, ulja na platnu ili reklamni panoi sada postaju neodvojivi od realiteta (ili osnove, prema Nancyju) i stapaju se s njim, u kojem trenutku govorimo o pretvaranju slike u jedinstveni nerazlučivi kontinuum stvarnosti. Ima li još uvijek smisla postaviti pitanje što je slika ili tom problemu treba pristupiti na drugačiji način?

Umjesto klasičnog teorema o komunikacijskom zagađenju koje nastupa u sferi ontologije digitalnog, dehumanizaciji komunikacijske situacije putem smještanja komunikacije u kontekst algoritamskog i matematičkog binariteta, izlaganje će nastojati ukazati kako je sama “dehumanizirana” ontologija digitalnog mjesto veze i srodnosti stroja i čovjeka. Putem Lacanovih uvida o razlici komunikacije između životinja i čovjeka, izlaganje će na slučaju umjetnih konverzatora, programa umjetnih inteligencija ispitati predstavljaju li ove tehnologije izazov civilizaciji u obliku kibernetičkog pitanja o mogućem autopoetičkom statusu stroja.

Izvedbeni čin – čin je kontinuirane prenamjene i reogranizacije vlastitih neuralnih mreža kroz ponavljanje. Tjelesna shema oživotvoruje se akumulacijom iskustva i kognitivnih procesa samog iskustva. Nadalje, tjelesna shema može se još razumjeti i kao tjelesna neuralna mreža koja nastaje upisivanjem tjelesne, emotivne i afektivne memorije u nju. Nadolazeći podražaji uvijek su interpretirani u odnosu na postojeću tjelesnu shemu; izvođačevo opažanje zbivanja istovremeno je pod utjecajem prošlog, proživljenog iskustva kojega smo svjesni i onog proživljujućeg, uvijek nadolazećeg, kojega smo nesvjesni; izvođač istovremeno postoji i u jednom i u drugom, i u nesvodivo trećem – sferi vlastitog tjelesnog singulariteta. Tjelesno pamćenje ujedno je i neuralno pamćenje ili ono koje usmjerava naše osjećaje i svijest. Neuralno pamćenje je integrativno, budući da integrira stanično, tjelesno, afektivno, emotivno i osjetilno pamćenje. Neuralno pamćenje – ponavljanjem – dovodi do sinaptičkog preuzorkovanja ili stvaranja novih sinapsi, sinaptičkih spojeva i novih sinaptičkih uzoraka. Neuro-transformativni izvedbeni procesi – pamćenja, pažnje i ponavljanja u direktnoj su vezi s remapiranjem tjelesne sheme, a prema tome i totaliteta izvođačeva postajanja. Možemo li tijelom ili tjelesnom imaginacijom ući u zonu susjedstva animalnog ili vegetalnog? Možemo li putem interakcije, transformacije i reorganizacije tjelesne partiture doći do prenamjene iste? Sadrži li naše opažanje potencijalitete drugih oblika opažanja, kao i drugih perceptivnih aparata? Ukoliko embrio u sebi ima povijest i potencijalitet svih vrsta, ima li i izvođač potencijalitet reorganizacije vlastite tjelesne partiture kroz postajanje Drugim?

Ustvarjalnost, ki sicer lahko pomeni tudi ustvarjanje iz niča in za nič, očitno spremlja neka stiska iskanja sebe: da stisnjen med bit in nič, paradoksno ustvarim to, kar trpim kot samega sebe: “Sem” ni preprosto “da kar tako sem”, marveč je položeno s tem, da ga ustvarjam, kar pa spet ne pomeni le kreiranja, oblikovanja, iznajdevanja, produciranja, inovacije itn; morda bi še najprimerneje rekli snujem, snujem lastno položenost, tvorim neko trpnost. Kar se tako z menoj samim snuje in zasnuje, ne potrebuje le snovi, marveč predvsem osnovo. Je to osnova za neko postajanje jaza, subjekta, osebe, osebnosti? Ali pa morda neka brezosnovnost, ki jo nekdo tako rekoč brez jaza in sveta prestaja v sebi? Mar smemo reči, da pravzaprav trpi to, kar razume kot neko ustvarjanje-sebe, pa tudi ustvarjanje v celoti tega, kar tvori neki svet?

Kierkegaard ni nastopil samo proti filozofiji svojega časa, svoje sodobnosti, temveč tudi proti ostalim tradicionalnim kategorijam, ki jih sproža refleksija, tudi v umetnosti. Možnost za novonastalo znanost je videl v eksistencialistični etiki, pa vendar je njena osnova estetska, še bolje estetična. Tudi njegove strategije pisanja in ironično-humornega polemičnega odnosa do dobe so v veliki meri, posebej v psevdonimni produkciji, estetske. Brez estetskega iskanja, inovacije in tveganja, pa tudi in predvsem eksperimenta tudi ni prebojnosti kierkegaardovskega religioznega. Brez novih svetov imaginacije tudi ni mogoče avtentičnost človeškega bitja, ki bi se zmoglo upreti pomasovljeni lažni estetiki. V prispevku bomo podali pahljačo nekaterih temeljnih možnosti raziskave in premišljevanja skozi dialog ali inspiracijo s Kierkegaardom, kot jih je odprla nosilna tema lanskega simpozija meseca junija v Sloveniji: NOVA OIKONOMIJA ODNOSOV.

Najboljša in najkrajša definicija arhitekture je vsaj po moji izkušnji kar stara grška beseda architecton, a ne samo zato, ker pomeni prvi delavec in mojster graditelj, termveč ker je sestavljena iz dveh korenskih besed: archi, ki označuje prvobitno počelo, nedoločen začetek, osnovni smisel in tecton, ki še danes pomeni tektoniko in ravnovesje skladov. Mnogi jo zamenjujejo s techne, iz katere je vzniknila današnja tehnika,vendar je le ta vsaj zaenkrat še vedno premalo tektonska in skoraj nič geološka, da bi bila lahko skladna z zemeljskim. Arhitektura v prvotnem pomenu besede je osmišljujoči začetek v procesu nadgradnje, ali tista gradnja, skozi katero proseva smisel njenega začetka. Anaksimander je archi prvi razumel kot tisto nedoločeno v začetku, ne pa tisto naddoločeno in vladajoče, in s tem odprl ne samo novo poglavje grške filozofije, temveč vzpostavil tiste temelje naše civilizacije ki že od antike, preko Kuzančeve Učene nevednosti pa tudi od renesanse in Heisenbergovega načela nedoločenosti celo naše moderne ne morejo, če smo natančni, biti več določeni. Zato Archi nikoli ne moremo do kraja opisati, opredeliti in določiti, kajti ni samo začetek v času, temveč tudi arch, obok ali lok v prostoru, ne samo povezava ločenih zidov, temveč zadnji odmev te prve vezi s celoto.

Slovenski filozof Tine Hribar pravi, da arhitektura dvajsetega stoletja večinoma ni arhitektura temveč tehnotektura. Namesto archi, ki lahko povezuje s celoto, ima v svojem izhodišču, golo funkcijo, racionalno shemo, parcialni ali celo samo parcelni interes, Ta dvojnitechne ni samo tavtologija, temveč ključna past prevladujoče tehnologije, ki se sama ne zaveda, da je v želji po vladanju že v izhodišču slepa. Zato ni čudno, da so stavbe v času tehnične reprodukcije skoraj izgubile značaj hiš, postale so objekti, stavbni sklopi pa kompleksi in multipleksi…  sodobna mesta, niso izgubila samo auro, na kar je opozoril že Benjamin, izmika se jim tudi temelj, tisti osmišljujoči začetek, archi, ki ne veža samo tekst s kontekstom, ampak najmanjši del s celovitostjo vsega.

Enostransko reševanje prostorskih problemov brez širšega vpogleda v naravo stvarnega okolja proizvaja ne samo brezlična naselja, brezmejne “suburbije”, ki rastejo in usihajo v ritmu ponavljajočih se ekonomskih kriz, temveč tudi večino ekoloških posledic, degradacijo prostora, kopičenje odpadkov, onesnaženje podtalnice, spreminjanje podnebja in celo naravnih katastrof. Znano je, da so velike poplave v Evropi, ki presegajo mero stoletnih voda, posledica urbanističnih napak in enosmernih regulacijskih posegov. Že poplave v Savinjski dolini v 90. letih so pokazale, da so “plavale” večinoma nove stavbe, stare pa so bile postavljene nad poplavno mejo. Ne gre samo za neurejenost prostorske zakonodaje in manjko ključnih principov, temveč za zožen pogled v paradigmi prostorskega načrtovanja in razumevanja odnosa med tehniko in naravo.

Ima li danas u suvremenoj umjetnosti još onoga odistinski poietičkog? Može li se govoriti o poetskim nadahnućima onda kada tehno-znanost dominira svim područjima ljudske djelatnosti, pa onda napose i vizualnim umjetnostima? Ima li poetike u jednom (post)modernom mediju kakav je video-art? Poetika u video-mediju nadaje se tako jednom od najintingantnijih tema za interepretacijsko poniranje u “smisao umjetničkog djela” na kraju filozofije i u zadaći mišljenja (Heidegger). U multimedijski razuđenom djelu fotografkinje, video-umjetnice i spisateljice Ane Bilankov upravo se pojavljuje ta “intrigantna tema” iz prošlosti – poetika. Poetičnost je ono što ponajviše boji njezine video-radove, a koji će biti predmetom ovog kratkog napisa.U idejnom, pak, pogledu, ova je poetika trajna, uzimajući u obzir do sada njezin najpoznatiji i najangažiraniji rad U ratu i revoluciji. Ali, radi se i o poetici “svakodnevnih malenih ljepota”, bez kojih bi nam življenje predstavljalo tegoban niz kontingencija bez smisla i značenja. Zbirka tih malenih detalja oplemenjuje našu vizuru i percepciju. Preko njih dolazimo do onog “nečeg većeg od života”, ali koje je i život sâm.