Umjetnost i biopolitičke transformacije Zapada

Namjera mi je izložiti kritiku pojma autonomije umjetnosti, te pokazati biopolitičke funkcije umjetnosti u povijesnom kontekstu modernoga Zapada. Polazna teza izlaganja glasi: da bi nešto bilo umjetnost na modernom Zapadu mora biti autonomno u odnosu na praktične/pragmatične funkcije društva. Da bi nešto/bilo što zadobilo autonomiju u odnosu na društvo mora biti izveden politički čin postizanja i priznavanja autonomije. Autonomija umjetnosti je, zato, uvijek politički ostvariva.

Druga, suprotna teza, glasi da moderna i modernistička umjetnička djela u biti nisu autonomna u estetsko-formalnome smislu, već da se iza privida autonomije kriju zastupničke funkcije umjetnosti. Svaka umjetnost zastupa na direktan ili indirektan način biopolitičke alate i dispozitive određenog konteksta u određenom vremenu. Pojam zastupanja se može interpretirati dvostruko:

zastupanje je medijsko tj. čulno prikazivanje biopolitičkih zahtjeva,
zastupanje je izvođenje biopolitičkih zahtjeva.

Ako je tako, tada povijest moderne i modernističke umjetnosti jest povijest zastupanja bipiolitike i njezinih tehnika, uvjeta i okolnosti, odnosno, ciljeva. Na primjer, jedna studija slučaja će biti analiza prikazivanja održavanja osobne higijene u vizualnim umjetnostima Zapada, a drugi primjer izvođenje modela kulturalne hegemonije u vremenu hladnog rata.