Kraj transgresivnog tijela

Razgovor s Arthurom i Marilouise Kroker

• Ako moderni projekt smatramo posljednjom zajedničkom društvenom i umjetničkom normom, onda žensko tijelo, koje je uvijek bilo postmodernističko, neprestano izbjegava svako normativno diskurzivno svrstavanje. Ako smo svakodnevno svjedocima (kao što i vi pokušavate naznačiti) transgresivnome topljenju uma, pri čemu se "mainstream" ili bivše "devijacije" smatraju savršeno normalnima, je li danas moguće odrediti sudbinu tijela, bilo ono muško ili žensko, homoseksualno ili heteroseksualno, u okvirima prijestupa ili pak spolne ili društvene normiranosti? Mislite li da glavni lik iz filma Transamerica najavljuje konačni kraj transgresivnoga tijela, bilo ono muško ili žensko?

— Kraj transgresivnoga tijela? Apsolutno! Čin tjelesnog prijelaza sada je preuzela moć, prvo kao neophodnu zabranu kojom potvrđuje svoju neminovnost, a zatim i kao opasno isključivanje, čija prisutnost pridaje čaroliju retorici moći, kojoj neprestano prijeti smrtonosni gubitak energije kao posljedica masovne nezainteresiranosti za njezine igre. Sukladno tome, bilo da je riječ o zabrani koja potvrđuje ili o zabranjenim čarima koje oživljavaju smrtonosnu dosadu u središtu moći, transgresivno tijelo je stalni cinički znak moći koja umire pod udarcima vlastitoga cinizma. A to znači da danas nisu opasna ona tijela koja su pod znakom prijelaza, već tijela koja žive pod uvjetima slojevitosti. Slojevita tijela su poput prelamanja što ometa protok moći, ona su poput posredovanja koje tjelesno isključenje čini dijelom izričaja afirmacije, poput jedinstvenosti tijela koje se bori, kao što kaže Luce Irigaray, "da bude dvostruko", a mi bismo dodali i "da bude višestruko". 

Stelarcu, kao i Nietzscheu prije njega, tijelo može biti svojevrsnim mostom nad ponorom, ali gdje je Nietzsche, kao posljednji i najbolji modernist, okrenuo leđa tragičnome promišljanju o smrti Boga, Stelarc od vlastitoga tijela stvara vlastito obzorje nečega odbojnoga, nečega začudnog - mogućnosti.

• Osvrnuli ste se na Stelarcovu uporabu tehnologije pri prevladavanju tjelesnih ograničenja ili umjetničkome kompliciranju onoga što se obično smatra bogomdanim, a što ipak duboko oblikuje i određuje naše postojanje. Mislite li da umjetnost može osvijestiti naša saznanja o tehnologiji ili bismo pak umjetnost trebali koristiti kao sredstvo za uklanjanje postojećih prepreka u našem tehnološki ovisnome promišljanju o budućnosti svijeta?

— Među umjetnicima, Stelarc na ponajbolji način opisuje teoriju složenosti, pri čemu vlastito tijelo nudi kao mjesto za proučavanje onoga što Katherine Hayles naziva "kaosom i neredom". Stelarc odbija da ga se upiše u riječ, on je izričaj slojevitosti upisao u samo tijelo, sa svim njegovim posredovanjima, prelamanjima, ometanjima i istiskivanjima. Pred nama je napokon tijelo, tijelo složenosti koje je od sebe na umjetnički način stvorilo neočekivanu "krivulju" u ustaljeno pravilnom svijetu binarnih kodova. Umjetnost je sa Stelarcom postala istisnutom sviješću koja svojom snagom izaziva tehnologiju da otkrije mogućnosti kreativne slojevitosti što ih skriva.

Nazivanje tijela kriznim stožerom pogodnim za brz prodor terapeutskih državnih agencija i ranjivim na moralno ispiranje krivnje i kajanja, zapravo je svojevrsni trompe-l'oeil koji je potreban za prikrivanje i potiskivanje činjenice da tijelo "nestaje" kao sudbina kasne moderne. A povratak hiper-subjektivnosti tek je neka vrsta pokazatelja prisutnosti tjelesnih napadača – od modne scene i začetnika panike do sveprisutnih znakova potrošačke kulture – kao izričaja postmodernističke moći.

• Možemo li danas, u ovom "kasnom postmodernizmu" (kao svojevrsnoj suprotnosti kasnom modernizmu od prije dvadeset godina) i dalje očekivati da hiper-subjektivnost nastavi emancipirati i štititi cjelovitost našega tijela i uma u prisutnosti svih ovih znakova potrošačke kulture? Ne bismo li svi mi na raspolaganju trebali imati izbor da tu takozvanu hiper-subjektivnost prenesemo na svojevrsnu hiper-individualnost, kao moguću strategiju trećega tisućljeća usmjerenu protiv totalitarizma?

— A zašto ne i još paradoksalniju strategiju koja uživa u etičkoj jedinstvenosti života svakog pojedinca dok istovremeno traga za vlastitom totalizacijom – totalizacijom društvenoga reciprociteta, uzajamnog poštovanja i političkog mira? Kao što je jednom prigodom filozof George Grant rekao, mi danas živimo s "patinom grozničave subjektivnosti" u sve ispraznijem tehnološkom okruženju. Čak se i značenje koncepta totalizacije suzilo na imperijalnu projekciju gospodarskih i vojnih interesa moćnika bez ijedne trajne vrijednosti, osim vrijednosti izrabljivanja. U tom je smislu "strategija trećeg tisućljeća usmjerena protiv totalitarizma" odlična mogućnost, ali ne bi li mogućnosti totalizacije trebalo vratiti iz zaborava za napredan novi svijet konkretnih ljudskih vrijednosti? To bi značilo da se zagonetka tehnologije, sa svim svojim udvostručenim mogućnostima za postizanje despotizma i stvaranja, okreće u novome epohalnom smjeru. Drugim riječima, zašto mi sami ne bismo na kraju napali napadače tijela?