Kraj transgresivnog tijela

Razgovor s Arthurom i Marilouise Kroker

Autor: Krešimir Purgar

Svrstavaju ih među najzanimljivije pojave u teoriji medija na sjevernoameričkom kontinentu - ne samo zato što bismo njihov nekonvencionalni stil predavanja i javnog ophođenja prije mogli nazvati zavodljivom opuštenošću nego profesorskom preciznošću. Krokeri su veliki dio svoje popularnosti izgradili snažnom prisutnošću na brojnim internetskim stranicama, među kojima je svakako najpoznatija njihova vlastita – ctheory.net – mjesto susreta i intelektualnog sučeljavanja najpoznatijih imena svjetske medijske teorije danas. Pored mnogih knjiga koje su inicirali, uredili ili sami napisali važno mjesto zauzima zbornik Body Invaders – Panic Sex in America objavljen 1987. u Americi koji je pridonio premještanju humanističke problematike tijela iz domene uskih sveučilišnih diskursa u kulturalni mainstream. Razgovor je koncipiran tako da prije postavljenog pitanja donosimo jednu od njihovih teza iz spomenute knjige. Pitanja i navođenje već etabliranih stavova možemo smatrati svojevrsnom provjerom održivosti svojedobno vrlo izazovnih ideja. Krokerovi danas prepoznaju njihovo nedvosmisleno širenje i još dublje ukorjenjivanje.

Razgovor je preuzet iz časopisa Tvrđa, br. 1-2/2006.

• Htio bih da porazgovaramo o tezama koje ste predstavili prije gotovo dvadeset godina u knjizi Body Invaders – Panic Sex in America. Ipak, započeo bih jednim općenitim pitanjem: što se događa s izričajem umjetnosti i društvenih odnosa u ovome tehnološki uznapredovalome društvu? Napreduju li i naše spoznaje o svijetu jednakom brzinom ili smo već zašli u stanje kognitivnog zaostajanja?

— Društvena stvarnost u tehnološkom smislu napreduje brzinom svjetlosti pa je samim time proždiru paradoksalni odnosi svjetla i prostora, te svjetla i vremena. Društvena povijest sada je astrofizika, što nam govori da kultura koja se kreće brzinom svjetlosti nije izuzeta od narušavanja poretka kojemu su uzrok putovanje kroz prostor i njegove crne rupe, anomalije u prijelazu u neko drugo vrijeme i neočekivane poderotine u vremenskom tkanju. Tome je primjer gruba poderotina u kulturnome tkanju što je nastala nakon 11. rujna 2001. u kojemu se svemir, za trajanja tehnološkog ubrzanja, počeo svijati prema svojim praiskonskim korijenima u tjeskobi, nepovjerenju i panici. To objašnjava zašto možemo živjeti u toliko razvikanome "svijetu jednodimenzionalnosti" globalnoga kibernetičkog razvoja dok se istovremeno koprcamo u najupornijoj od svih fundamentalističkih vjerskih strasti.

Promotrimo li to doslovno, uvidjet ćemo da se tijelo od krvi i mesa raspalo na dva dijela – na meso i stroj – a skore pomirbe među njima nema na vidiku. U kognitivnome smislu mi smo možda prvi naraštaj što, po riječima Judith Butler, postoji "između živih i mrtvih" i već smo svjesni da je čak i jezični izričaj "zabranjenih" sastavni dio i uvjet afirmacije moći. Ironično je da su se teze iz knjige Body Invaders ostvarile do zadnje pojedinosti, uz melankoličan ishod kojim vidimo da danas više ne živimo u tolikoj mjeri unutar tijela koja su napadnuta, već unutar nasilne društvene i političke opne samoga napada na tijelo.

Pod uvjetom da širenje tjelesne retorike uopće postoji, ne znači li to da je tijelo, kao i seks prije njega, podvrgnuto dvostrukoj smrti: smrti prirodnoga tijela (usporedno s rođenjem izričaja društvenog, a ranije i Foucaultovog, pravorijeka da je "duša tamnica tijela") i smrti diskurzivnoga tijela (usporedno s nestankom tijela u Batailleovoj općoj ekonomiji viška)? To bi značilo da smo kročili u prizor paničnih tijela na kraju tisućljeća. Onih paničnih tijela što žive na snazi koju su posudila od sebe samih u nasilnim i promjenjivim prizorima suvišne energije i savršene inercije što psihološki postoje na rubu mašte i psihoze; plutajući sustavi znakova tijela ponovno doživljenoga u obliku njegova vlastita drugorazredna privida.

• Čini mi se da raspravu o prirodnom i diskurzivnom tijelu još uvijek možemo smatrati otvorenom, premda sam stava da njihova smrt nije trajno stanje, već događaj koji se ponavlja. Stoga, ne predstavlja li taj plutajući sustav znakova prihvatljiviju perspektivu nesigurnosti i nestabilnosti suvremenoga tijela od njegova jezično privlačnijeg, ali društveno neprihvatljivog ishoda - smrti?

— Kao što je Nietzsche promišljao u knjizi Genealogija morala, rasprava o prirodnome i diskurzivnome tijelu čisto je "perspektivni" događaj, zagonetno zrcalo što od pogleda skriva uklapanje tijela pomoću jezika konkretizacije, otuđenja, hinjenja i virtualnosti. Natruhe smrti svuda su oko nas, oživotvorene i zavodljive, poput uskrsnuća nove kulture koja tek kreće u život. Uz velike oscilacije između hiper-estetike i kulture smeća, tijelo se grčevito drži bilo kojeg plutajućeg znaka: znakova smrti, znakova nesigurnosti i nestabilnosti, ali možda i znakova nove mnogostrukosti koja se bori da bude rođena, da zaživi i da uznapreduje.

Žensko je tijelo oduvijek bilo postmodernističko jer je oduvijek bilo metom moći što, dok ispisuje izričaj tijela, traga za ženskom osobnošću koju do neke mjere impregnira ideologija i usustavljuje izričaj i mjesto "disociranoga ega". Stoga, ako je fotografska praksa Francesce Woodman bila prethodnicom činjenice da dok moć progovara jezikom tijela napadača, unutrašnje ruševine sudjeluju u kraju projekta emancipacije, onda to možda proizlazi iz njezina uvida da je žensko tijelo oduvijek bilo prisiljeno obitavati u mračnome beskraju granice i transgresije kao serijskih znakova: zamjenjivih i reverzibilnih polova na polju moći koje može biti hiper-subjektivno zato što je i hiper-simulacijsko. Žensko je tijelo riječ upisana u kožu, ne filozofiju, ono je predgovor (nemogućnost) transgresije.