Što je ostalo od neobaroka?

Razgovor s Omarom Calabreseom

Autor: Krešimir Purgar

Kada je riječ o temi neobaroka boljega sugovornika od Omara Calabresea jednostavno nije moguće imati. Ne zato što bi netko, u ovom slučaju on, imao više znanja ili bolje reference u ovom području (na koncu, disperzija znanja čak i u humanističkim znanostima u naše vrijeme tolika je da nitko ne može samostalno pokrivati niti jedno područje, koliko god ono bilo usko i specijalizirano), nego zato što je riječ o osobi koja je u presudnom trenutku, na kraju postmoderne slijepe ulice skrenula pozornost na jedan fenomen koji je tinjao zajedno s glavnom strujom poststrukturalističke kritičke teorije i bio zapravo njenom formalističkom nadopunom – riječ je, dakle, o neobaroku.

O genezi pojma i njegovom teorijskom i medijskom kontekstu prepustit ćemo riječ koju stranicu dalje F. Javieru Paneri Cuevasu, dok ćemo se ovdje pozabaviti Omarom Calabreseom, profesorom semiotike na sveučilištu u Sieni, voditeljem doktorskog studija o vizualnoj reprezentaciji i direktorom Scuola superiore di studi umanistici, također u Sieni. Student kod Umberta Eca i sljedbenik znanstvenih metoda Huberta Damischa, Calabrese je prototip modernog istraživača humanističkih disciplina širokih horizonata interesa i dalekosežnih, premda mnogima bliskih, spoznaja. Popularnost njegove knjige L’eta neobarocca, objavljene u italiji još 1987. godine treba zahvaliti upravo bliskosti njezine teme, tj svijetu suvremenih medija,  filmu, televiziji, nadolazećoj digitalnoj revoluciji, te trivijalizaciji znanstvenih otkrića i njihovom sve većem utjecaju na svakodnevni život milijuna ljudi u bujajućem postkapitalističkom raju.

Ono što je Calabrese u Neobaroknom dobu učinio jasnijim generalnoj publici je da u temelju formalnog bogatstva umjetnosti, znanosti i kulture leži nesigurnost, neizvjesnost i neravnoteža, jednom riječju, duh neobarokne nestabilnosti. Ono što je kasnije kulminiralo političkom emancipacijom europskog Istoka nije nas uvelo u razdoblje dugotrajne stabilnosti, nego je bilo tek uvertirom u ozbiljnije poremećaje sve izvjesnijeg sukoba civilizacija. S Omarom Calabreseom razgovarao sam u njegovom kabinetu iz kojeg se pruža pogled na obližnje vinograde Chiantija, u atmosferi naizgled tako dalekoj od svega onoga što je obilježilo intelektualnu avanturu ovog iznimnog znanstvenika.

Razgovor je preuzet iz časopisa Kontura, br. 88/2006.

• Volio bih ovaj razgovor započeti osvrtom na vašu knjigu "Neobarokno doba" koja je objavljena prije devetnaest godina. Jesu li teze iznesene u toj knjizi izdržale vremensku provjeru, jesmo li i danas "neobarokni"?

— Prije svega, u suvremenim društvima nije nikada moguće do kraja odrediti tipologiju, dominantni ukus ili modele po kojima ta društva funkcioniraju. Ono što sam ja sredinom osamdesetih učinio jest skretanje pozornosti na sve očitije neobarokne simptome koji su dugo vremena namjerno zanemarivani, dobrim dijelom zbog ideoloških predrasuda prema povijesnom baroku, Seicentu i Settecentu. Nakon što sam u kritičko razmatranje uveo te specifične neobarokne modele, trebalo je vidjeti koliko su oni doista rasprostranjeni i gdje treba tražiti prave razloge njegova širenja u nešto što bismo mogli nazvati duhom našeg vremena. Dakako, valjalo je uzeti u obzir i suprotnu mogućnost, tj. rastvaranje neobaroknih osobina u nešto sasavim drugo. Uglavnom, mogao bih potvrditi da smo i dalje itekako neobarokni, njegovu estetiku nalazimo u sve više primjera, a stručnu potporu problemu neobaroka daje sve veći broj kustosa, umjetnika, teoretičara… U Salamanci je početkom godine zatvorena velika izložba o neobaroknoj umjetnosti pod nazivom Pakao lijepog, zatim na Artefieri u Veroni izlagali su njujorški umjetnici, također s neobaroknim naslovom, a de ne govorim o knjigama koje izlaze na tu temu. Posebno su jake scene, pored Španjolske, i u Engleskoj i Australiji. Uzmimo, primjerice, vrlo značajnu knjigu Angele Ndalianis o paralelama povijesnog baroka i suvremene idustrije zabave, holivudskog filma i kompjutorskih igara. Mislim da sve to potvrđuje moje izvorne teze.

• Vi ste bili prvi koji teoretičar čije su analize bile dovoljno sveobuhvatne da se na njih nadovežu i mnogi poslije vas. Osjećate li se kao rodonačelnik jednog teorijskog pravca?

— Ne znam jesam li baš bio prvi, ne bih rekao. O neobaroku je bilo riječi i prije mene, primjerice Gillo Dorfles govorio je o neobaroknom duhu u arhitekturi. Također, bilo je i onih koji su problemu pristupali više sa sociološkog stanovišta i na općenitoj razini, uz mali ili nikakv interes za vizualne umjetnosti. Na koncu, početkom osamdesetih, sudjelovao sam i ja sam na kongresu posvećenom filozofskim analizama sedamnaestostoljetnih dvorskih običaja s naglaskom na Baldassaru Gracianu i njegovom konceptu "agudeze". Doduše, kao što možete pretpostaviti, to nije imalo nikakve veze sa suvremenim tendencijama. Ono gdje bih možda mogao prihvatiti svoju pionirsku ulogu tiče se upravo veze vizualnih umjetnosti s puno širim kulturnim prostorom, sa znanošću i  popularnom kulturom, prije svega. Jer, moje osnovno polazište u definiranju neobaroknog duha vremena bilo je sadržano u uvjerenju da je naša kultura prvenstveno određena konceptom mase, sveprisutnošću televizije i njenom proizvodnjom spektakla i šoka pod svaku cijenu. Fenomen je moguće ponajprije prepoznati, naravno, kod privatnih televizija gdje je sve podređeno iznenađenju i ekstravaganciji. Zato, kada govorimo o stabiliziranju neobaroknih fenomena u industriji zabave, ne treba čuditi interes za njegove posljedice i u teorijskoj refleksiji koje danas idu i do sveučilišnih katedri. Kada je knjiga izašla, 1987. god. u nju je ugrađeno i moje uvjerenje da su osobine poput raznolikosti, originalnosti i igre u samim temeljima neobaroknog vremena. Danas me stvarnost u jednom dijelu ipak demantirala: potreba za ultimativnom originalnošću i težnja savršenstvu u svakom detalju postali su sami sebi svrhom, prema tome je i originalnost, paradoksalno, postala stereotip koji se iscrpljuje u istraživanju formalnih inovacija, dok o sadržaju malo tko razmišlja. Tu smo stigli i do prve paralele s povijesnim barokom: on se manifestira kao prerada teorija reprezentacije poznatih iz antičkog doba i renesanse dovodeći ih do krajnjeg ekstrema. Izvan strogo umjetničke razine, dakle u onome što bismo danas nazvali političkom sferom, barokni stil se nadovezuje na najkonzervativnije reakcionarne sustave tadašnjih apsolutističkih europskih država i njegova se izvorna sklonost prikazivanju vrline, mudrosti i umijeća pretvara u samodostatnu formu koja skriva sadržaj umjesto da ga pokaže, jer totalitarne države Starog kontinenta nisu baš cijenile nesputanu slobodu misli i govora. Iz današnje perspektive formalnu slobodu baroknog duha tumačimo zapravo kao obrambeni mehanizam. To vam je kao kada je za vrijeme komunizma u Rusiji jedan pridjev u nekom tekstu u Pravdi mogao značiti novu orijentaciju sovjetske politike ili nečiju jednosmjernu kartu za Sibir. Čini mi se da se slična stvar događa i danas: moderna društva prihvaćaju barokni duh ali ga pretvaraju u čisti formalizam koji prikriva one sadržaje i činjenice što u nama izazivaju nelagodu. Važno je razumjeti da su naši estetski kanoni i dalje samo obrambeni mehanizmi.